Priče s “prve linije”: Zdravka i Ena su jedne od brojnih žena koje se hrabro bore s pandemijom

Oko 70 posto zdravstvenih radnika su žene, što ih čini izloženijima riziku od infekcije. Doktorica medicine Ena Humačkić Jukić, koja radi u Domu zdravlja Stari Grad u Mostaru i magistrica farmacije Zdravka Gvožđar, direktorica apoteke Delfin iz Sarajeva, samo su dvije od brojnih bh. žena koje su bile na prvoj liniji odgovora na pandemiju koronavirusa.

Ena je bila angažovana u ambulanti porodične medicine kao doktorica opće prakse i na tzv. “febrilnom punktu”, gdje su se obavljali pregledi i testiranja svih COVID-19 suspektnih slučajeva.

S druge strane, Zdravka je rad svoje apoteke morala potpuno prilagoditi novonastaloj situaciji i pobrinuti se da nabavi najtraženije proizvode – maske, rukavice i sredstva za dezinfekciju. Pandemija COVID-19 unijela je promjene u njihove svakodnevnice. Ipak, strah za vlastito zdravlje i zdravlje najbližih nije ih spriječio da profesionalno i hrabro odgovore na sve izazove.

“Kao mladoj doktorici medicine, sa nepune tri godine radnog staža, nije jednostavno organizirati svoju praksu i koordinirati rad svoga tima u vanrednim uslovima. Rad sa ljudima je općenito izazovan, a posebice u situaciji kada je javnost u velikoj mjeri prestrašena nepredvidivim razvojem događaja. Najbitnije je bilo upravljati situacijom, a ne dopustiti da ona krene upravljati nama. Često smo morali biti jači nego što jesmo, kako bismo ustrajali u našoj namjeri i pozivu. U svakom trenutku smo morali biti spremni i fleksibilni za obavljanje različitih poslova potrebnih u novonastaloj situaciji. Moja praksa se organizirala kroz rad u ambulanti porodične medicine i na tzv. ’febrilnom punktu’. Svaki radni dan počinjao bi oblačenjem zaštitne opreme, od zaštitnih odijela, naočala i vizira, do rukavica i maski. Rad pod takvom opremom predstavlja veliki izazov, kako fizički, tako i psihički”, kaže Ena.

Zdravka naglašava da je sa svojim timom prošla kroz vrlo težak period tokom pandemije COVID-19.

“Na početku pandemije u apoteci smo imali svega stotinjak maski, dvije do tri kutije rukavica i nekoliko boca sredstava za dezinfekciju. Počela sam žustro tražiti maske, rukavice i sredstva za dezinfekciju. Radili smo po cijeli dan. U apoteku su dolazili mnogobrojni pacijenti, a mi nismo znali da li su zaraženi ili ne. Nosili smo zaštitnu masku i profesionalno odgovarali na potrebe građana, a na kraju radnog dana išli bismo kućama sa strahom da li smo inficirani, te da li ćemo prenijeti infekciju članovima porodice. Također, ljudi su navikli da dolaze u našu apoteku po lijekove, ali i po savjete, tako da smo ih nastavili savjetovati putem telefona tokom pandemije. Provodili smo sate u razgovoru sa pacijentima koji su nas pozivali i tražili savjete. Vodili smo računa i o hroničnim bolesnicima, čije trenutne tegobe nisu vezane za COVID-19. Trudili smo se da im pomognemo u skladu sa zakonom i mogućnostima, a sve sa ciljem da se smanji rizik od infekcije“, prepričava Zdravka.

Najveći izazov za Enu i Zdravku u vrijeme pandemije COVID-19 bio je pronalaženje najboljeg načina za spajanje privatnog i profesionalnog života.

“Prvi osjećaj na početku pandemija koronavirusa bio je strah od zaraze naših najbližih, budući da smo i suprug i ja zdravstveni radnici, i u stalnom smo kontaktu sa ljudima, a u užoj porodici imamo pripadnike tzv. visokorizičnih kategorija. Misao da biste baš vi mogli postati izvor zaraze za starije i hronično oboljele članove porodice je sigurno užasavajuća za svakoga. Nametnuto ’novo normalno’ natjeralo nas je na distancu i komunikaciju isključivo putem telefona, što je u velikoj mjeri utjecalo na psihičko stanje, povećavajući potištenost i tjeskobu. Zdravstveni radnici gotovo svakodnevno zapostavljaju svoje privatne živote i prioritete za dobrobit pacijenata i zajednice. Neophodno je osigurati jednaka prava i prilike za sve žene u zdravstvu, počevši od sigurnosti na poslu, poštivanja i vrednovanja”, naglašava Ena.

“Ja s jedne strane imam apoteku, svoje uposlenike i pacijente, a s druge porodicu. Mislim da su žene podnijele najveći teret u vrijeme pandemije COVID-19, jer su trebale jednako kvalitetno odgovoriti porodičnim i profesionalnim izazovima. Tokom krize uzrokovane pandemijom nisam viđala svoju djecu i unuke. Kćerka je u Belgiji i trenutno ne može da dođe. Muž mi je u godinama i astmatičar je. Svi su trebali zaštitu i podršku i nije bilo nimalo lako uskladiti sve obaveze“, dodaje Zdravka.

Za kraj Ena i Zdravka poručuju da je koronavirus još uvijek tu, što potvrđuje i rast broja zaraženih, te da svi trebamo biti odgovorni i pridržavati se preventivnih mjera.

“Stava sam da epidemija neće biti pod kontrolom sve dok se ne pojavi kvalitetna, sigurna i učinkovita vakcina. Do tada se svi trebamo pridržavati epidemioloških mjera i preporuka, kako bismo zaštitili sebe i svoje najmilije. Moj život je velikoj mjeri prilagođen postojećoj situaciji, te ću u daljoj budućnosti nastaviti služiti svome pozivu punim srcem, onako kako to najbolje znam”, kaže Ena.

Koronavirus je realnost i situacija se usložnjava, kažu.

“I dalje moramo biti oprezni. Ja ću nastaviti biti na usluzi svojim pacijentima, ali i voditi računa o zaštiti vlastitog zdravlja i zdravlja svojih kolega“, zaključuje Zdravka.

0 0 vote
Article Rating
Subscribe
Notify of
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments